Supermarin Spitfajer
Supermarin Spitfajer je britanski lovački avion iz perioda Drugog svijetskog rata i kasnijeg. Smatra se jednim od najuspješnijih i najpoznatijih lovačkih aviona svih vremena.
Spitfajer je jednomotorni niskokrilac sa epileptičnim oblikom krila, jednosjed, metalne konstrukcije. Njegova uloga je prije svega bila lovac za velike visine, ali je služio i kao lovac-bombarder i izviđač. Projektovao ga je Redžinald J. Mičel (1895-1937) počevši od decembra 1934. godine. Prvi prototip Spitfajera poletio je 1936. godine, probni pilot bio je Jozef Samers, dok je prvi serijski proizvedeni Spitfajer Mk 1 poletio 14. maja 1938. godine. Nakon smrti R.J. Mičela 11. juna 1937. godine, vodstvo dizajnerskog tima preuzima Džozef Smit koji je bio član dizajnerskog tima od samog početka projekta. Prva jedinica RAF-a koja je bila naoružana novim lovcem bila je 19. lovačka grupa stacionirana u Daksfordu. Do početka Drugog svijetskog rata Spitfajerom je bilo naoružano devet lovačkih grupa.
Verzija koja je ušla u službu 1938. godine imala je plafon 9.723 m i maksimalnu brzinu od 580 km/h, a posljednja ratna varijanta imala je plafon 12.200 m i brzinu od 710 km/ h. U toku životnog vijeka Supermarin Spitfajera napravljeno je oko 40 verzija ovog aviona, a ukupno je proizvedeno 20.351 primjeraka, što je najviše proizvođeni avion u Velikoj Britaniji. U Velikoj Britaniji za vrijeme rata u proizvodnji ovog aviona učestvovalo je 10 firmi.
Prvo veće borbeno angažovanje, osim izviđačkih verzija koje su od početka pratile kretanja neprijateljskih trupa, Spitfajer je imao prilikom evakuacije savezničkih snaga iz Dankerka. Za svega 10 nedelja borbe izgubljeno je 48 Spitfajera. Međutim ovako visoki gubici nastali su kao posljedica zastarjele taktike koju su koristili britanski piloti, a ne zato što je avion bio loš.
Pred kraj bitke za Britaniju iz nove fabrike su počeli da stižu Spitfajeri Mk 2, koji su i dalje bili naoružani sa 8 mitraljeza kalibra 7,7 mm, ali su imali jači motor Merlin XII snage 1775 ks. Sredinom 1941. godine pojavila se verzija Mk 2b koja je bila naoružana sa dva topa kalibra 20 mm i četiri mitraljeza kalibra 7,7 mm. U martu 1941. godine u naoružanju britanskih lovačkih eskadrila počeo je da se uvodi Spitfajer Mk 5 sa jačim motorom od 1440 ks. Varijanta " a " je bila naoružana sa 8 mitraljeza, varijanta " b " sa dva topa i četri mitraljeza dok je varijanta " c " imala univerzalno krilo koje je moglo da primi različite kombinacije ( neke varijante ovog aviona bile su naoružane i sa 4 topa kalibra 20 mm ). Mogao je da nosi podtrupni rezervoar i jednu bombu od 225 kg ispod trupa ili dvije od 112 kg ispod krila. Mk 5 ja sa 6,479 proizvedenih primjeraka ubjedljivo najbrojnija verzija ovog aviona. Druga najrasprostranjenija verzija ovog aviona bio je Mk 9 koji je razvijen kako bi se uspostavila ravnoteža u vazduhu koja je bila poljuljana uvođenjem u borbu novog njemačkog lovca Fw-190. Mk 9 je dostizao maksimalnu brzinu od 658 km/h bio je naoružan sa dva topa i četiri mitraljeza. Jedna od posljednih verzija koja je učestvovala u Drugom svijetskom ratu bio je Mk 16 sa motorom Merlin 1266 od 1720 ks. Pojavio se u drugoj polovini 1944. godine a do kraja rata njime je bilo naoružano 15 lovačkih grupa.
Krajem rata u RAF-u je Spitfajerima bilo naoružano 68 lovačkih grupa, 16 na Dalekom istoku, a ostale u Evropi. Nakon rata izrađeno je još 300 komada Spitfajera Mk 18 koji je bio posljednja lovačka verzija ovog aviona. Posljednja proizvedena verzija Spitfajera uopšte bio je Mk 24.
Naoružanje:
-dva topa od 20 mm i četiri mitraljeza 7,7 mm; jedna bomba od 220 kg ispod trupa ili dvije od 112 kg ispod krila.
Balša Rudović
