Pisaonica

 

Iva Petrović - Nastavnicima

 

 

Andrija Pejović - Proljeće

 

Rajna Mirković - Tajna

 

Valentina Bulatović - Učiteljica

Iva Petrović - Bubamara

 

 

Amila Dacić - Pismo učiteljici 

Maša Lekić - Jedna ruža

(Povodom proslave 5. oktobra, Svjetskog dana nastavnika)

Analiza teksta ,,Zrno pijeska" V. Podgoreca

  „Slobodan je samo onaj koji zna da vlada sobom, koji se ne plaši siromaštva, okova i smrti, koji zna da prkosi strastima i prezire slavu i počast.“    Horacije

Zrno pijeska sigurno nije umjelo da pročita Horacijeve stihove, ali je znalo da nema cijene i bljeska slave zbog koje može da proda svoju slobodu. 
Zrno pijeska je znalo da vlada sobom, pitajući školjku hoće li biti iznad njega nebo plavo? Hoće li ga opet sunce milovati? Hoće li opet šumiti vjetar u onim planinama tamo? Hoće li moći slušati pjesmu beskrajne morske vode? Da li će njegova braća biti opet pored njega? Zrno pijeska ljepotu vidi u njegovoj goloj zemlji, suncu i vjetru, šapatu palminog lišća i šumu vode. 
Zrno pijeska prezire slavu i počasti, raskoš, svjetlost i bljesak školjke i bisere koji se novcem kupuju i bira slobodu koja se ne može kupiti.

Ela Kerović

   

   Proljeće

        Sa prvim sunčanim danima počele su za pripreme za veliku žurku na livadi. Svi su bili užurbani, ushićeni i nervozni oko toga kako će izgledati i sa kim će plesati. 

         Poznata igračica Cvetka imala je pune ruke posla cijele nedjelje.  Najviše  posla  je imala oko haljine crvene djeteline. Haljina je bila zelena i po njoj posut crveni sjaj kako bi joj opravdala ime ,,crvena djetelina”. Cvetka je mravima šila svjetlucave kapute kako bi se primjetili u mraku. Lale, zvončići i kaćuni, imali su jednostavne ali elegantne haljine.  Skakavac Đole se oko svog odijela nije mnogo pomučio, samo ga je pod rosom oprao. Leptirić Fića je svoja krila ponovo šareno obojio. Bubamara Luba Buba ,,nabacila” је  nove tufne. Bogomoljke, zrikavci i cvrčci glancali su svoja krila. Ljubičica Ljubica svoju haljinu je sama šila, kaže: ,,Hoću da budem posebna i maštovita.”

       Bilo je tu mnogo priprema maštovitih haljina, elegantnih odijela, sjaja i raskoši posvuda. Vila Gorica je prostrla novi zeleni tepih sa šarenim listovima i mirisnim cvijećem. Konačno je stigao glavni gost – proljeće.

      Svi su se sa poštovanjem i ljubavlju naklonili. Cvrčak, nestrpljivac jedan, ne mogavši da izdrži bez svoje pjesme, veselo zapjeva. Pridruži mu se i hor slavuja.

        Žurka je dugo trajala i trajaće, sve do... jeseni.                                     

 Maša Lekić

Ispričaću vam nešto o sebi

        Sigurno jedva čekate, isto kao i ja, da vam ispričam priču o jednoj sasvim običnoj djevojčici. Dade joj brat ime Maša i tu poče njen život ispunjen veselim bojama i blistavim osmjesima.

       Ako koji put na ulici sretnete djevojčicu ozarenog lica, koje je napola prekriveno nestašnim braon loknama, odmah ćete shvatiti da je to ta djevojčica sa velikim željama. Željela je ona, i dan danas želi, da promjeni svijet, pođe na Mjesec i da ima veliku premijeru svog prvog filma. Kad joj je maštanja preko glave, hitro i veselo skakuće po kući, pravi zvijezde, stojeve uza zid, kolutove. Na sve strane skače, prevrće se... Ima ona i psa, kojeg stalno gnjavi, mazi ga, pazi ga, četka ga i šetka ga. Ako baš želite da se družite sa njom, lako ju je pronaći. Svakog dana vozi ona rolere, sluša muziku i uživa dok je sunce miluje a vjetar joj mrsi kosu. Lijep je njen život, maštovit i kreativan. A tek što joj je uživancija kad je brat popne na ramena, pa na sve ona gleda sa visine. 

           Ako baš hoćete da znate, ta djevojčica sam ja, Maša Lekić, od glave do pete svoja sva!

         
 Maša Lekić

Ispričaću vam nešto o sebi

         Život je stvarno dosadan! Svaki dan isto ime, isto prezime, lice, tijelo, škola... Ali ima on i svojih dobrih trenutaka. Jedan od njih je bio i kad sam se ja rodio. I dalje mi nije jasno zašto sam se toliko bunio i dizao prašinu oko toga.

       Među tim trenucima bila su i moja putovanja, pogotovo moje prvo putovanje. Možete samo misliti šta je to bilo za mene kada sam vidio nešto što nije zaslijepljujuće svijetlo mog televizora ili dvorište moje zgrade.

        Rano sam otkrio svoju ljubav prema čitanju i pisanju. 

        Trebalo je dočekati prvi dan škole. Oči su mi svjetlucale i osmjeh se širio licem. Svašta je trebalo doživjeti!

      Škola mi je puno značila. Pored toga što većina mog znanja potiče iz nje, u njoj sam upoznao i mnogo prijatelja, pravih prijatelja, koji mi uvjek pomažu kada je to potrebno (a i nepotrebno).

    Sve ovo je obilježilo moj život, i drago mi je da sam se rodio baš kao ja: Relja Čabarkapa. 

   Relja   Čabarkapa                                                                                                                                   

 Ispričaću vam nešto o sebi

        26.5. 2002. godine rodila se mamina maza. Sramota me je da kažem, ali - to sam ja.
       Mamu sam uvjek najviše volio, pa kada me neko pita čiji sam, govorio sam ,,mamin", sve dok nisam shvatio da u takvim situacijama treba da kažem ime i prezime mog tate. 
       Dok sam bio mali za biljeg sam govorio gibelj, za helikopter - lopter, a za krpu - prka. 
       Kad sam bio u Grčkoj, bio sam vodič našim kumovima, mami, tati, bratu i sestri, pa smo se izgubili. Odnosno, ja sam se izgubio, pa smo bili prinuđeni da pitamo za put.
       Stvoren sam za "gluposti" i šalu. To sam ja - Ishak Alivodić.


     Ishak Alivodić

 

 Ispričaću vam nešto o sebi

        Neki su lijepi i razmaženi, neki tvrdoglavi i bezobrazni, ali ima jedna gospođica kojoj nisu ni do koljena. Brbljiva, pametna, brbljiva, simpatična, brbljiva, brbljiva, pristojna i brbljiva. E, to sam ja!
         Baš mi divno klize prsti preko onih žica od gitare, a tek lopta! Odbojkaška lopta kao da je stvorena za mene! Kako vama ide matematika? Ne znam za vas, ali ja sam rođena sa brojevima u glavi. Kad smo kod brojeva, sad nešto razmišljam - koliko sam pročitala knjiga? Šezdeset tri ili šezdeset četiri? Nisam sigurna.
         I tako fino razmišljam o onim pjesmama koje sam juče slušala, ali... Ma stvarno?! Zar ni jedna misao nije savršena?! U svaku moraju da uđu te dvije prepredene lisice! Da vidite kakve su! Znate li ko su one? To su vam, dragi moji, moje sestre. Znam, znam... Zadržite komentare za sebe! One su, pored lukavih, prepredenih lisica, atomske bombe koje mi išaraju i unište sve radove i crteže! Jedino u čemu se slažemo je pričanje - pričaj, pričaj, pričaj, pričaj, a onda melji, melji, melji, melji!
        Nego, ovo ja sada pričam i meljem, a tako mogu do sjutra. Da vas ja lijepo pozdravim, pa da se vratim školi.

 Ksenija Belada

 

Tedi

Bijela pufna

zvana Tedi

trči, skače, 

laje, sjedi.

Topli pogled, 

njuška mala, 

drug je pravi, 

nije šala. 

Razigran je, 

šalu želi, 

svakog živog

taj veseli.

U stopu me 

uvjek prati, 

svaku moju 

želju shvati.

On i ja smo

pravi tim. 

Život mi je 

divan s njim!

Iva Petrović




Klizanje

Na ledu je uživanje
čak i kad je "prosipanje".

Društvo dobro, 
vedrog duha, 
pa klizanje nije muka.

Pirueta, skok, salata, 
majstori smo svog zanata. 

Uz muziku i veselje
imamo i neke želje:
da uz svjetla pozornice
postanemo klizačice
što uspjehe samo nižu 
i na prva mjesta stižu.  

Iva Petrović




Balerine

Od satena patikice, 
pačke lake
i punđice. 
Balerine mi smo male, 
radost igre upoznale. 

Graciozne, ljupke, mile
kroz naš ples smo izrazile
želje, nade, strepnje, snove...
Sad nas novi korak zove.

Iva Petrović

Podgorice bravo, bravo

Raste s nama,

sija, prija

Podgoricu volim ja.

Ljubav, znanje, zabavu

svako nađe baš tu.

I kad sija i kad pada

osjeća se snaga grada.

Avionom, drumom, prugom

vraćamo se našem gradu

Podgorice zdravo, zdravo

Najljepša si bravo, bravo.

Iva Petrović